filigranski pločnici

Ak morete kaj skužiti s ove slike (bolju/veću nisam našel), to je karta s označenim kontrolnim točkama ovogodišnje biciklijade kroz Međimurje (nedjelja, 29. 4.)
Zdravlje za sve, Dani Međimurske županije, bla-bla... tek, ja sam se zagrijal za akciju čim sam o njoj pročital vjesticu u novinama. Samo, postojalo je nekoliko "objektivnih" teškoća: otkad mi je riknul biciklin, još od 1998. godine, celih devet let, ja se nisam sel na sic (ak izuzmemo male dionice na Igorovom ili Marininom biciklu dok sam išel po pizzu ili k zubaru f Strahoninec...), oba bicikla su mi pokvarena, znam da imam totalno dobru kondiciju za hodanje - ali, pitanje je kolko to ima veze s kondicijom za vožnju bajka, itd... No, fućkaš "objektivne" i "subjektivne" teškoće, ja sam se odlučil i gotovo! Ljubazna kolegica s posla, Radmila, posudila mi je "mašinu", sprobal sam ju i zaključil da bu mi leva pedala delala stanovite probleme (al me ona uvjerila da bu s tom pedalom se v redu), no, inače je bicikl v redu, ima pet brzina, dober bu za mene... V jutro, prije samoga polaska, skužil sam da je prednja guma na pol prazna, al dobro, bumo ju napumpali, pumpu bumo zeli sobom, pa bu se v redu.
Devet je vur, potpisal sam papir na kojem piše da sam odgovaram za sebe (prvi put v životu sam odgovaram za sebe, kaj je to dobar osjećaj, ljudi!...), a onda obrnul pedale i kormana prema Orehovici.KREĆEMO!!


1. točka: 'RE''VICA

Već po izlasku z Ivanovca šišnula su me trojica profića: sportski bicikli, kacige, biciklističke hlačice, depilirane noge (he-he...), idu oni raketnom brzinom, a ja se osjećam kak bijedni mali crv dok tiram pedale jednakom brzinom a bicikl mi ide na pol kak njihovi... Onda pogledam dole, skužim da imam još jenoga zupčanika (to me podsjetilo odma na vožnju s posuđenim autom prema Zagrebu, kad sam pred ulaskom v grad, na zaobilaznici, skontal da taj auto ipak ima pet brzina...), prebacim ja toga lanca, i bajk pojuri skoro kak njihovi. Aha, ve bum vam ja pokazal!...
Ipak su me dosta ostavili, ali kad sam došel na skretanje za Orehovicu, vidim njih kak se vraćaju i sto metri prije mene skreću na istu cestu - dečki su malo fulali puta, he-he-he...

Dojdem v selo, najdem put do štanda na kojem se deliju štambilji, i vidim njih kak dolaze z neke sasvim desete vulice i zaustavljaju svoja profesionalna vozila pet sekundi prije mene. Dobra zabava!...

Vožnja prema Prelogu sporednom cestom bil mi je možda i najljepši dio puta: hladovina, šume, cvrkut ptica, tak me se to zaneslo kaj sam v jednom trenutku fulal cestu, i dobro je kaj sam se zišel z jednom mačkom koja me "vrnula na pravi put".


2. punkt: PRIIILOK



Profiće sam pak dostigel f Prelogu. Tam su mi organizatori vdrapili štambilj Turističke zajednice, meli su nekšu feštu, proščenje valjda, pa su se malo delali važni s tim štambiljom. Otposlušal sam gitarista i klarinetista z nekve od južnoameričkih zemalja, hitil im pet kuna f košaricu, i poletel prema Donjoj Dubravi. Profići su bili pred menom sve do skretanja za Donji Kraljevec; tam smo se razišli, dečki su si izabrali ipak malo lakši i kraći put... 1 - 0 za mene!
Negdi oko Sv. Marije počel mi je puhati bočni veter, pa sam pomisli: ak se ovo ovak nastavi, ne bu dobro, zlipsal bum već do Kotoribe. Prebacivanje v nižu brzinu, usporavanje, ali kaj bum? - prirodnim silama se nemreš sam tak inatiti!


3. stanica: DOBRAVA



Okretaj za okretajem, kilometer za kilometrom, već sam v Dobravi! Prešla je vura i 40 minut od polaska s Čakovca, dobar sam! Trebalo mi je malo vremena da najdem punkt, skrili su se ljudi iza nekve izložbe pernatih stvorenja za kućnu upotrebu, pa sam lunjal dok ih nisam našel. Dobil sam štambilj, odložil ga kaj se posuši, spil si gustoga od jagode, i idemo dalje!


4. stajalište: KOTORIBA



To je trebal biti trijumfalan ulazak v mesto gde delam: nazval sam kolegu s posla, inače novinara i fotoreportera, kaj me zaslika kad se pojavim, školska deca su bila angažirana kak prometnici, s veseljem sam ih pozdravil, zel ruksaka kaj zvlečem z njega karton na koji organizatori mećeju štambilje, kad... UŽAS, JEZA, GROZA!!!... Žep na ruksaku otprti, kartona nigde! Pozelenil sam pa pocrvenil, pa pobledil, i onda sam se zmislil da ga ipak nisam zgubil - ostal je na stolu v Dubravi! Srećom, Mladen (moj kolega s posla) imal je volje i vremena izaći mi v susret: otpelal me autom do Dubrave i vrnul f Kotoribu. Kak da se nikaj nije dogodilo, sam kaj sam ipak zgubil pol vure!... Odlučih čvrsto da bum od ve kartona odma metal v ruksak, pa makar mi se štambilj različi!...

Idemo dalje, za Donji Kraljevec! Puše, puše, totalno noro, čas sa strane, čas direktno vu facu, kaj mi je to trebalo, zakaj se mučim, bilo bi dobro da odem istim putem za Čakovec, gunđ - gunđ... Ali, samo sebi, i to v mislima, ne na glas...


5. odmorište: KRALJEVEC



Flašica vode, kratak predah, kad smo već tu, idemo za Domašinec, nek sam puše taj veter, nek puše, sam ja Džek ili ne?



Tiram, tiram, a na pol sam sporiji nego prema Prelogu. Imam osjećaj, kam god se obrnem, puše mi v lice i zastavlja me. Kad mi povremeno puše sa strane, osjećam to kak pravu blagodat! A onda...


6. crpilište snage: DOMAŠINEC



Kakve lepe cure na biciklima! Stigle su v Domašinec neposredno posle mene - zategnuta odjeća koja ističe sve atribute, oznojena tijela (ha-ha...), prizor za pamćenje! Ne odustati, Damire! Možda one krenuti dalje s tobom, prema Središću? Krenuti? Ne krenuti, vratiti se u Kraljevec... Šmrc...
Ona guma, kaj mi je v jutro bila poluprazna, ve me prvi put izdala, nakon skoro 70 kilometri. To sam rešil začas, a onda dalje, prema Podturnu.
Loš vjetar u lice - danas mi ne treba! Loš vjetar u lice - danas mi ne treba!... Je, ne treba mi, ali puše li ga, puše...
Najrajši bi skrenul prema Gardinovcu, otpelal se do Čakovca, i - kraj... Ali, ne, kaj sam se s tim vetrom mučil već više od trideset kilometri da ne bi mogel još ovih preostalih petnaest do Središća? A kad već jenput dojdem tam, onda bu mi puhal konačno v leđa. Ak v međuvremenu ne promijeni smjer, mijauu...

Redaju se Sela: Dekanovec, Novakovec, Podturen, Lončarevo, Matekovec, Ferketinec, Miklavec. Miklavec, moje omiljeno selo v kojem sam, dok sam nosil "Scheiss'landove" reklame, navek najbrže bil gotov s poslom, a onda se posvećival "zabavnim aktivnostima" s jednom gospođom. Miklavec! Kava, klipići, čokolada, čik, odmor. Odmor... Odmor...

Potrajalo je sigurno pol vure, pa onda pak pumpanje gume (počela je otkazivati poslušnost, podla kaučukovska tvorevina!), i zadnja runda od 7-8 kilometri s vjetrom u prsa junačka!...


7. oporavljaonica: SREDIJŠČE



Ha! Jesam ga! Nakon grčevite borbe, koja je - s prekidima - trajala više od tri i pol vure, rešil sam se tog HORIZONTALNOG STRUJANJA ZRAKA S PODRUČJA VISOKOG TLAKA PREMA PODRUČJU NIŽEG TLAKA...
Mrzim vas, visoki i niski tlače, zbog vas sam dobil visoki tlak!
Još jedno pumpanje gume, pa... "Dobar vjetar u leđa" sad mi treba... da me odnese - uuuuuuu... - daleko od svega! Dobar vjetar u leđa sad mi treba...
To sam i dobil. Pojuril sam v najvišoj brzini, svladal dva uspona v toj najvišoj brzini, na trećem mi je lanec opal dole jer sam preveč brzo šaltal zupčanike, ruke su mi bile črne, upropastil sam ručnika, pa pak na biciklin i... Nikad nisam brže zvozil 10 kilometri! Tiral sam kak divljak, brzina mi je valjda bila oko 30-35 na vuru, nakon sedam i pol vur vožnje imal sam snage uleteti v Čakovec kak brzi vlak!


8. svršionica: ČAKOVEC!!



Tu sam startal, tu sam i završil. Osjećal sam neke mišiće i tetive za koje nisam niti sanjal da postoje, oči su mi se zapirale dok sam stal kraj bicikla, ali - uspelo je! 104 (sto četri) kilometra, jedna od najdužih tura od sih dvestotinjak ljudi koji su sudjelovali v akciji, međimurskoj biciklijadi.
A ve doma, tuš, samo tuš, pa jesti, pa spati...

Al, prije bi ipak mogel svratiti na jednu kavu f Picturu, tam Roh i Krešo igraju biljara. Tek kaj ih pozdravim i pogledam, nema šanse kaj bi z njima igral, makar su me zvali, kaj su ludi, ja na svojoj riti, koju opće ne osjećam, vlečem sto četri kilometra, ne dolazi u obzir igranje!...

Kava je bila ukusna, a konačni rezultat biljara bil je: ja 7, Roh 6, Krešo 5... - - - - - - - - - - - - - - - - -

Bili su jenput jen vuk i jena lisica. Vuk je bil požrti pa je planiral pojesti lisicu, a lisica je bila lukava pa je planirala zbrisati od vuka. Ali, niti je vuk pojel lisicu niti je lisica zbrisala od vuka, nego su i dalje živeli skupa.
Kaj mislite, zakaj je tak bilo?



a) Lisica je mislila da ju vuk, ak ju je do ve ne pojel, nema ni namjeru pojesti, a vuk je mislil da lisica, ak je već do ve ne zbrisala, nema niti namjeru zbrisati pa ju ima čas pojesti;

b) Lisica je odlučila čekati kaj ju vuk proba početi jesti, pa bi tek onda zbrisala, a vuk je čekal da lisica počne brisati kaj ju zgrabi i počne jesti;

c) Lisica je zaključila da je vuk odlučil da ju pojede samo u slučaju krajnje nužde, a vuk je zaključil da bu lisica probala zbrisati samo u slučaju krajnje nužde;

d) Lisica je bila zadovoljna uvjetima stanovanja kod vuka, a vuk je bil zadovoljan kaj se ima s kim spominati;

e) Lisica i vuk osnovali su muzički bend;

f) Lisica i vuk odlično su se slagali v seksu;

g) Nekaj drugo, po vašem izboru.

Shine on you crazy diamond.
Muha (rana).
Ja.

To je ukupni saldo u prvih trideset i pet minuta mog dežuranja u knjižnici ACT-a.
Čudan je neki dan. Ili možda i nije? Zaista, koga bi trebalo začuditi što se opet nitko ne pojavljuje u prostoriji u kojoj se nudi besplatan pristup internetu, posuđivanje knjiga za godišnju članarinu od 30 kuna, igranje društvenih i manje društvenih igara, "debatni kružoci", besplatne projekcije art i "ne-art" filmova, vođenje internetskih radio emisija, i, naposljetku, volontiranje. Volontiranje...

Koga bi trebalo začuditi što se ovdje u jednom popodnevu pojavi isto toliko ljudi koliko je prošlo sati, znači troje-četvero-petero?...
Možda je razlog taj što se ovdje ne nudi ništa za jesti. Ni za piti. Ni za podignuti adrenalin u iščekivanju rezultata bjeloruske 4. hokejske lige. Ni za zuriti u dekolte (uz časne iznimke...). Ni za napuniti kolica zobenim pahuljicama i mlijekom s 0,9% mliječne masti. Ni za opsovati suca (osim možda takve kao što je Stanko Lozina). Ni za... Ah, kaj ja znam za kaj...
Hej!... Dolazi netko! Josip je to, kolega volonter. S jedne strane - odlično, s druge - bed. Trebam li njega uračunati među korisnike? Ma da, trebam, danas nije dežuran, što je onda drugo nego korisnik? Jedan na saldu u prvom satu, baš onako kako je uobičajeno.
"Već je trideset pet minut prešlo, konačno prvi čovek!"
"Kojih trideset pet, ja sam došel prerano, delamo od 3!", Josipov je odgovor.
Blistam od sreće. To je, znači, bio razlog, a ne opće stanje duha u skladu s Evanđeljem po klipiću, panu, Ciboni, Partizanu, "Viti", konobaričinoj riti, Gotovini i kreditnoj kartici.

Pink Floyd više ne sviraju, a i muha je nestala.
Civilno društvo je opet na sceni.

Upitat ću se jednom
Zašto imam hrabrosti pogledati se u zrcalo bez spuštanja pogleda prema podu
Zašto imam obraza zatvoriti novčanik i udaljiti se od starice koja me cijelog života dizala iz pepela
I pojaviti se opet samo kad mi je potrebna jebena lova

A možda se i neću upitati
Možda ću samo trepnuti kapcima i prebaciti misli na neku banalnu glupost
Kupiti cigarete za taj novac
Nabijati štapom po biljarskim kuglama
Urlati Azru na Polukrugu
Ili raditi neko drugo sranje kakvih je pregršt u mom životu
Dok ta žena polako umire
Od starosti
Bolesti
Tuge

Od razočaranja u crve poput mene

Legendarni duh armenskog trgovca išuljao se iz boce i rasplinuo podrumskom prostorijom golih zidova.
"Vsjo jest!", znakovito je uskliknuo domaćin, dok su uvaženi pripadnici hrvatske šahovske elite nepomično stajali pri dnu stubišta i zurili u njega. Ako su u sebi možda i nosili kakvu neodlučnost, ona je potrajala samo još par trenutaka: plinske boce, neuredno razmještene po betonskom podu, odjednom su zamijenjene masivnim drvenim stolom pokrivenim savršeno čistim bijelim stolnjakom, broj stolica poslaganih uokolo uvlas se slagao s brojem pridošlica, pribor za jelo aterirao je na stol za svega nekoliko sekundi, a na zidu se našla čak i nekakva umjetnička ili nadriumjetnička slika!

Naši šahovski velikani tog su poslijepodneva stigli u Erevan kako bi nastupili na jednom značajnom natjecanju. Značajni ljudi, značajan turnir, a hrana u hotelu posve beznačajna (čak besprizorna) za naše uzorne profesionalce - njima treba nešto puno konkretnije i kvalitetnije da bi mogli izdržati sve te napore poludnevnih službenih nastupa i cjelonoćnih neslužbenih sjedeljki!
Krenuše zato siromašci u grad ne bi li pronašli nešto za jelo. Netko im dao adresu, oni se uredno pojave tamo i otvore vrata, kadli imaju što vidjeti! Nigdje ničega, ni traga elitnom, ni osrednjem, čak ni birtaškom restoranu, samo neki podrum s neobojenim zidovima i gomilom narančastih boca! No, ne stigoše se pravo ni okrenuti u svojim lakiranim cipelama, a već ih zaustavi sugestivan glas čovjeka koji ih je promatrao lukavim očima: "Svega ima!"
Doista, svega je bilo: najboljeg armenskog vina, svježe i usoljene ribe, kobasica, sto vrsta mesa, svakojakih đakonija kakve je teško pronaći i u Slavoniji... Naši profesionalci vratiše se u hotel sitih želudaca i ispunjenih duša, kako bi - ovako svojski okrijepljeni, puni pozitivne materijalne i duhovne energije - prionuli borbama s gladijatorima šahovskih arena. I postigli na kraju turnira neki mizeran učinak kakav valja spominjati samo kad se sijeku glave na raznim izbornim godišnjim skupštinama.

Svega ima!, kliču svakodnevno ljudi iz moje najbliže okoline. Nemojte misliti da su zaraženi nekim armenskim sindromom, nemaju oni pojma što je i gdje je ta Armenija, je li to kakva pjevačica, kao što su Anastazia i Colonia, ili je možda riječ o nogometnom klubu (ako postoji Arminia, zašto ne bi postojala i Armenija?) - boli njih palac lijeve noge za tu apstrakciju, oni su tu radi puno važnijih stvari! I svi su redom izvrsno upućeni u izlizano pravilo po kojem pristojan čovjek neće nikad (ili skoro nikad) započeti rečenicu s "ja". Pa zato blagoglagolje:
"Dobro jutro, ja (pre)prodajem mobitele. Svih vrsta, boja i veličina. Može samo aparate, može i s karticama. Svega ima! Cijena? Halo, Bing, prava sitnica!"
"Dobar dan, ja (pre)prodajem automobile. Gdje ih nabavljam? Svugdje! A i rezervne dijelove, kakve god hoćete! Svega ima!"
"Bok, ja nabavljam klipiće za cijeli svoj razred! I za ostale razrede! He-he, nemojte misliti da to radim besplatno, za svaki klipić tražim pola kune više, pa se dnevno skupi i dvadeset kuna! Svega ima! Kad uskoro počnem pušiti, a to će biti najkasnije u osmom razredu, bit će dosta za kutiju dnevno, čak i za Marlboro!"
"Poštovanje, ja sam profesor biologije. Radim u susjednoj županiji. Imam problema s izgovaranjem glasova s, z, š, ž i tome slično, ali to je nevažno, bitno je da se u slobodno vrijeme bavim gatanjem po zbornicama. Znate ono, sudbina, preporuke - dlan, talog kave, karte, svega ima, u sve to se ja razumijem! Ne znam zašto se neki ljudi žale da im fali novaca, ja uvijek imam love!"
"Hvaljen Isus! Ja se bavim uništavanjem poduzeća. U koju god firmu dođem, dovedem je do stečaja. Dosad sam upropastio tri firme, možda čak i četiri, ne znam točno. Kako sam za to vrijeme izgradio kuću i popunio vozni park? Blažene li naivnosti, kakva su to pitanja? Ha, baš svašta, svega ima na ovom svijetu! Zašto uopće razgovaram s takvim sitnim ribama?"
"Dobra večer, ja prodajem nogometne utakmice. Prvo kupim koju utakmicu, napravim zalihu bodova, a zatim ih prodajem potkraj sezone, kad su mnogo skuplje. Tako sam uvijek u plusu, svega ima!"
"Zdravo, drugovi, ja nikad ne plaćam račune po krčmama. Imam kod kuće hrpu stare odjeće, pa uvijek uzmem komad, stavim ga u vrećicu i ostavim u krčmi kao jamčevinu da ću se vratiti čim podignem novac na bankomatu. Naravno, nikad se ne vratim, imam ja toga kod kuće toliko da još najmanje dvije godine mogu piti besplatno pivo! Zašto to ne poklonim siromašnima? Glupe li ideje, svega ima na ovom svijetu!"
"Hej! Ja sam diler! Što dilam? Bolje me pitaj što ne dilam, svega ima!"
"Laku noć, ja sad idem na posao. U noćnu smjenu? Pa da, moglo bi se i tako reći, idem prošvercati par Iranaca i Azerbejdžanaca, da zaradim malo za sljedećih dva-tri tjedna. Svega ima, ništa lakše od toga! Ako me uhvate? Pa što onda!? Odležim par dana u pritvoru, uredim da predmet padne u zastaru, a lovu sam ionako zakopao na sigurnome mjestu, za koje znamo samo ja i moj pas Džek."

Duh legendarnog hrvatskog trgovca nije izašao iz boce. On, zapravo, nikad i nije bio u boci! Već desetljećima ili čak stoljećima širi se taj duh oko nas i opija nas svojom inventivnošću. Živi, živi, duh slavenski (ili perzijski, kako vam drago!), živjet ćeš vjekov'ma!...

Bez pozdrava, jer svi su već zauzeti laktovima. I bez "ja". Nakon četiri godine dobio sam posao u struci, ne baš s punom satnicom, ali može se nekako... Odmah sam kupio dva para cipela; one prijašnje bile su u procesu raspadanja, pa još i neugledne, one za gradilište, drpio sam ih starom kad je otišao u penziju. Više me nije strah okretati leđa ljudima - ranije sam to nerado činio, jer su mi hlače na stražnjici imale poneku rupu... Opet plaćam kave u gradu, prije sam ih pio besplatno; to mi je bilo sljedovanje jer sam pomagao kod pospremanja terase. Sad mogu čak kupovati kavu i po dućanima, još donedavno sam je kod kuće mažnjavao starom. Uspijevam nabaviti i kremu za brijanje, tako da sad sapun trošim samo za ono čemu je namijenjen... Već sam u toliko dobroj situaciji da sam počeo razmišljati i o kupnji automobila! Dvojim između fićeka za tisuću i katrice za dvije tisuće. Čega? Neozbiljno pitanje, svega ima!
Ipak, najveće mi je dostignuće ponovni upis u Gradsku knjižnicu. Moram malo proširiti obzore, već dugo nisam čitao ništa osim svojih umotvorina i novina po kafićima.

U potrazi sam za bocom i duhom.

Za cijenjene čitatelje koji još nisu uspjeli doznati za svaki moj korak:

Jutros sam ustao u pola 5.
Doručkovao sam juhu od kaše s gljivama, ostala mi je od jučer. Popio sam i čaj.
Pa sam otišao na posao.
Prije posla svratio sam na kavu.
Na poslu sam imao stanovite probleme.
Užina je, pretpostavljam (po izgledu i mirisu) bila dobra, iako je nisam jeo. Nisam mogao. Bilo je razloga za to.
Zatim sam otišao na kavu.
Pa na vlak. Vlak je bio sav sastavljen od vagona s kupeima, što je bilo ugodno iznenađenje.
Na stanici Buzovec sišao sam s vlaka.
U pekari sam kupio klipić s kinderladom.
Zatim sam došao u udrugu. Tu sad ovo pišem.
Poslije ću otići k prijatelju.
Pa kući na ručak.
Možda ću kasnije svratiti i na kavu.
Zatim ću se vratiti kući i otići na spavanje.
Eto, tako je izgledao, tako izgleda i tako će izgledati moj četvrtak. Ako nekog zanima, može mi u poruci napisati zahtjev za opisivanje sljedećih dana. Rado ću mu udovoljiti.
Sve to, naravno, samo za one koji nisu našli drugačiji način za praćenje svakog mog koraka. Neki jesu, njima ovo ne treba. Oni ionako znaju sve o meni.

Od dobronamjernih imam preporuku upotrijebiti predmet koji vidite na donjoj slici. Upotreba je jednostavna: naprosto ga prikelite na usne. Živjela sloboda književnog i "bložnog" stvaralaštva!

Creepers (Savska Ves - Čakovec) odsvirali su 3. 2. već svoj treći koncert. Prvi je bil 30. 12. prošle godine u Miners Clubhouse-u u Murskom Središću (uz središćanski sastav Soundforge), gdje su dobro prihvaćeni, zatim u Rolling Fishu u Kotoribi (solo nastup 27. 1.), pa opet u Kotoribi, tjedan dana kasnije, s domaćom grupom Fisherman's Friend. Večeri čistog rocka, večeri u kojima su ljudi uživali. Opširnije o koncertima kad napravimo galeriju fotki, a u ovom postu moja, autorska stvar, koju sam otpjeval u Kotoribi na zadnjem koncertu:


Mozak Blues


Kupio sam mrcinu na četiri kotača
Izgradio kuću na tri kata
Imam bazen u dvorištu
Imam lift na stubištu

Sutra ---- ću kupiti mozak ja



Imam vodu u krevetu
Imam lutku na krevetu
Kameru nad vratima
Džukelu za vratima

Sutra ---- ću kupiti mozak ja



Bazen u dvorištu
Lift na stubištu
Voda u krevetu
Lutka na krevetu

Sutra ---- ću kupiti mozak ja

D. J., 3. 2. 2007.


Creepers:

Martin Okun - gitara, vokal
Petar Jović (Pero) - vokal
Dino Blažeka (Blaž) - bas gitara
Goran Makovec (Maki) - bubnjevi

Pridodani član - vokal - zadužen za Azru i blues - Damir Jaklin

Ovak:
Zamislite da ste trener(ica) kakvoga sportskog tima (uostalom, pa, možda i jeste!). I tako, uredno (katkad i manje uredno, ali - u svakom slučaju - redovno) trenirate tu ekipu, konzultirate se s igračima, družite se s ponekima i izvan posla, s nekima se čak i dopisujete na blogu ili sms-om... Približava se natjecanje, vrtite u glavi film sa scenama koje ste unaprijed isprojicirali u mislima, razmišljate kako će to sve izgledati, pomalo se bojite, pomalo se nadate, možda se i veselite --- a onda dođe nekakav dopis od Ministarstva prosvjete i športa (ili sporta?, koji bi ih vrag znao...) da nemate pravo biti na utakmici. Nemate pravo uopće ni promatrati utakmicu, jedino imate pravo saznati rezultat. A zatim - izvolite opet držati treninge i konzultacije, sve do sljedeće utakmice, ako su se vaši kvalificirali u viši rang natjecanja. Tamo opet nećete imati pravo voditi ekipu, ali će vam biti poslužena žderača i pijača (čitaj: domjenak), gdje ćete do mile volje raspravljati s intelektualcima s početka stoljeća ("Tanka crna linija od nečega do ničega") o svojim i njihovim pulenima, o njihovim psihološkim profilima, o HNON-u (Hrvatskom nacionalnom obrazovnom neskladu), o mnogočemu... sve dok na tacnama ne ostane samo ona najlošija salama i poneki krastavac. Sutradan ćete u tajništvu pokupiti dnevnicu, ući u zbornicu, komentirati tamo rezultate a ne sustav natjecanja (ne treba se ni sa kim gložiti bez prijeke potrebe, zar ne?) - već ste odavno naučili osnovno pravilo ponašanja u tako uglednoj ustanovi kao što je škola pod ingerencijom Ministarstva glupana (pardon, Ministarstva prosvjete i š/sporta), slatko se nasmijati kojoj upadici, uzeti dnevnik i imenik i... mirna Bosna i Hercegov'na! Sve ide ustaljenim redom, za koji dan će sjesti plaća, za koji mjesec će Uskrs pa ćete se malo odmoriti, za pola godine (ili manje) ćete i na more, ma, nikom ljepše nego vama!

Sve je ovo bez veze, ne možete zamisliti da trener ne smije voditi ekipu?
U redu, a možete li zamisliti da učitelj nije član komisije za školsko natjecanje iz predmeta koji predaje?
To možete, je li? Dobro su vam izdeterdžentirali mozak, poštuj starije i ne laj, to je najvažnije pravilo opstanka! (Stariji su, u ovom slučaju, oni stričeki i tete iz ministarstva.)

I tako, pripremam ja desetak dana četrdesetak učenika i učenica za natjecanje iz geografije, trgam se, skačem, donosim materijale, zakazujem konzultacije za termin velikog odmora, i, naravno, ne pada mi ni na kraj pameti pogledati prema onoj silnoj gomili papira na panou u zbornici. A na papiru lijepo piše "ne volim te više", bracek, nisi član povjerenstva (komisije) za ovo natjecanje! Super, znači, trebam održati još dva sata nastave? No, s kim, kad su učenici razmišljali logički, kad sam ja razmišljao logički (i na temelju iskustva iz svih prethodnih godina u prosvjeti)? S kim? Eto, uspjelo mi je nagovoriti njih šestero da se pojave u školi, sjeli smo u krug, napravili okrugli stol na neke teme, razgovarali, smijali se, zgražali se nad Ministarstvom glupana (prosvjete i š/sporta), i zaključili da je baš dobra ta njihova odluka. Zatim sam u zbornici slušao komentare ovog slučaja - nisu bili, valjda iz čiste kurtoazije, obojeni otrovom spram mene, no, također nisu imali u sebi ni mrvicu čuđenja ili otpora prema ovakvoj odluci diletanata iz ministarstva. Ministarstvo je uvijek u pravu, sve je savršeno logično, a ako i nije, to se, je li, naglas ne govori... To su stvari za raspravu uz kavu i napolitanke u našim blagovaonicama i dnevnim sobama.

No, znate kaj vam svima poručujem na to?

Krenite ujutro rano, još prije 6. Obavezno u subotu ili nedjelju, tako su vam veće mogućnosti da vam netko stane. Ne obazirite se na to jesu li sjedala prazna, poluprazna, puna ili prepuna, samo dignite palac! Stao vam je prvi kojeg ste pokušali "ustopirati", ludnica! Vidite li kako je to dobar savjet, stopirati vikendom rano ujutro?!



Lagani smrad alkohola neka vam ne smeta previše; normalno je što su dečki malo popili, pa vikend je!... Uostalom, sigurni ste da vozač nije konzumirao alkohol, zna on dobro pravila, propise, upoznat je s kaznama, iz njega isijava energija odgovornosti prema sebi i drugima. Uostalom, stao vam je, imao je dobre namjere!
Bulažnjenje suputnika neka vam ne smeta previše; kad su dečki već popili, normalno je što im se mozgovi i jezici malo zapliću, nije to ništa strašno! - sjetite se samo kako to izgleda kad vi popijete!...
Vožnja po lijevoj strani ceste neka vam ne smeta previše; nema nikoga na toj strani, dečki se samo malo zabavljaju, znate i sami kako je to kad se malo popije...
Vožnja (još uvijek) po lijevoj strani ususret upozoravajućim svjetlima koja se približavaju neka vam ne smeta previše; momak koji vas vozi znat će, posve ste uvjereni, u pravom trenutku skrenuti na desnu stranu ceste, njegove procjene se jamačno dobre i precizne, a to potvrđuje i činjenica da vas je uzeo u auto... Uostalom, ako bi se što i dogodilo, ovaj automobil ima - ili nema!?!??? - zračne jastuke!

"ZNAŠ KAJ (ovdje dolazi vrlo sočna psovka, koju ću izostaviti, hmmm, do mog bloga su nekako došli i moji učenici, a među njima ima i onih koji bi jedva dočekali još nešto osim onog srednjeg prsta u zaglavlju bloga..., op.a.), OVOG ČASA BUŠ ZASTAVIL AUTA I PUSTIL ME VUN! OOVOG ČAAASA!...", zaurlao sam.

"Kaj je, pička ti materna (ovu psovku neću izostaviti, jer je nisam ni izrekao, ha-ha..., op.a.), vun bi??? Haa?? Bojiš se, pizda ti materna!?"

"Je, bojim se, zastavi to!!"

"Evo ti, zastavil sam, marš van, jeba' ti pas mater! Goni se u kurac!"

"I ti jednako, odjebi!" (Ah, oprostite, zaboravio sam izostaviti ovu svoju psovku, zaboravio sam prešutjeti istinu!)

Uzimam napola potrganu putnu torbu s gomilom reklamnih novina koje moram podijeliti po trima selima, stajem pokraj ceste, i dižem palac već prvom sljedećem vozaču.

POUKA: Najbolje je stopirati vikendom rano ujutro, uvijek ćete s lakoćom naći prijevoz i usput doživjeti uzbudljive avanture. Ni seks ni smrt nisu isključeni.

Ekskluzivno, za cijelo rock 'n' roll društvo, poštujući autorsko pravo Maše i Darje, ovo je radna verzija loga Creepersa. Maček v donjem dijelu je jako važan dio ekipe, jer pažljivo posluša saku probu i uznemiri se jako kad proba završi... ;-)
Probni koncert Creepers imaju u petak, 17. 11. u Savskoj Vesi, kod Martina doma, oko pol 7. Pozvani su svi rockeri i rockerice, bude vura i pol žestoke svirke!